Arabic   Castellano   Catalan   English  French   Hindi (pdf)  Italian   Serbian     

Translation

Ženama u zakonodavstvu iz Koalicije Voljnih

12 . svibnja 2004.

Ni KRV nI SILOVANJE ZA NAFTU

Izjašnjavanje o silovanjima i ostalim seksualnim zlostavljanjima žena i djevojaka

od strane američkih i britanskih oružanih snaga ili njihovih izaslanika u Iraku i Afganistanu

Projekt Akcije crnih žena protiv silovanja (Black Women’s Rape Action) i

Žene protiv silovanja (Women Against Rape)

Obraćamo se Vama, ženama u zakonodavstvu u Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Američkim Državama.  To što je danas mnogo više žena u Kongresu i Parlamentu možemo zahvaliti masovnom ženskom pokretu tijekom desetljeća u svakom kutku ove planete. U ime svih žena čiji je pokret i Vama pomogao da dospijete gdje sada jeste, molimo Vas za osjećaj Vaše odgovornosti u trenutnoj krizi rata, okupacije, ratnih zločina i mučenja uključujući silovanje, u kojima sudjeluju obje Vaše vlade. 

1. Silovanja i ostala mučenja žena i djevojaka uvelike se skrivaju

Informacije su eksplodirale na našim malim ekranima i u svim medijima, govoreći o mučenjima i ubojstvima zatvorenika u Iraku i ubijanjima civila, uključujući i djecu, na ulicama i u njihovim domovima. Postavljaju se pitanja i o Afganistanu.  No dok se o silovanju muškaraca (sve više dječaka) počinje sve jasnije govoriti, silovanje žena i djevojaka u početku je odbačeno kao “vojnik je imao seksualne odnose sa zatvorenicom.”  Na vidjelo izlazi veća istina. 

Iračke žene ispričale su nam da se žene zatvaraju radi ispitivanja i izvlačenja podataka o  svojim muškim rođacima. Za žene mučenje gotovo uvijek počinje silovanjem, često silovanjem od strane više muškaraca. Američka izvjestiteljica rekao nam je: “Prošli su mjesec zatvorenice iz zatvora Abu Ghraib prokrijumčarile papiriće na kojima pišu da su silovane."  (Anne Garrels, National Public Radio (Nacionalni Javni radio), 4. svibnja 2004.)  Žena iz Bagdadskog Sveučilišta koja radi za Amnesty International opisala je vlastito iskustvo seksualnog zlostavljanja na kontrolnoj točki i dodala svoja saznanja od drugih.  “Usmjerio je lasersko svjetlo izravno u moje grudi, a zatim na svoj penis. Rekao mi je, ‘Dođi, kučko, sad ću te pojebati.’ . . . Prema izjavama prof. Huda Shaker nekoliko je žena u zatvoru Abu Ghraib seksualno zlostavljano, uključujući i ženu koju je silovao američki vojni policajac i koja je nakon toga ostala u drugom stanju.” (Londonski Guardian 12. svibnja). I drugi su izvori to potvrdili. 

Sablažnjavajući zatvorski uvjeti kojima su podvrgnute žene spominju se tek po strani. Irački ministar za ljudska prava, Abdel Bassat Turki, koji je prije mjesec dana dao ostavku, rekao je da je američkom glavnom administratoru Paulu Bremeru prošlog studenog govorio o postupanju prema ženama u zatvoru Abu Ghraib: “Odbijena im je medicinska pomoć. Nemaju odgovarajuće zahodske prostorije.  Imale su po samo jedan pokrivač, iako je bila zima. Njihovim obiteljima nisu bile dopuštene posjete.”  (Londonski Guardian 10. svibnja 2004.)

Izvješće Međunarodnog odbora Crvenog križa jedva da i spominje žene, a njihov je izvjestitelj razgovarao samo s muškarcima.  (U izvješću Međunarodnog odbora Crvenog križa se također ne spominje ni da je izbila pobuna zbog loših uvjeta u zatvoru i da su mnogi irački zatvorenici poginuli prilikom pucnjave kojom se gušila pobuna.)

l Zašto su ovi napadi na žene uglavnom nevidljivi? l Jeste li Vi ili ljudi koje poznajete o tome postavljali pitanja? l Koliko će muškaraca o tome postavljati pitanja, ako to žene ne učine? l Ako ste postavljali pitanja, kakve ste odgovore dobili? l Zašto ti odgovori još nisu objavljeni u javnosti?

2. Većina žena i djevojaka ne mogu o tome govoriti 

Organizacije poput Projekta Akcije crnih žena protiv silovanja (Black Women’s Rape Action Project) i Žene protiv silovanja (Women Against Rape), koje već desetljećima zahtijevaju pravdu i zaštitu za  žene i koje rade s azilanticama diljem svijeta koje su preživjele silovanje, i predobro znaju da je ženama koje su preživjele silovanje gotovo nemoguće govoriti o svojoj muci.  Osjećaju se poniženo i osramoćeno, osobito stoga što društvo i pravni sustav najčešće okrivljavaju samu ženu zbog toga što joj se dogodilo. U Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Američkim Državama, žene često suđenja svojim napadačima nazivaju “drugo silovanje” jer se na njima javno pretresa ženino psihičko stanje i seksualna prošlost, kako bi se potkopala njena vjerodostojnost i oslobodio silovatelj. U drugim zemljama, neprijateljstvo prema žrtvi može biti još ekstremnije. Žene koje su preživjele silovanje mogu biti neprikladne za brak, protjerivane, pa čak i ubijene. Čitali smo da je djevojčicama koje su pod režimom Saddama Husseina silovane u devetoj godini odbijena bolnička njega, a ta se praksa nastavlja i pod okupacijom. 

Iračka odvjetnica navodi da se njena klijentica, bivša zatvorenica zatvora Abu Ghraib, “onesvjestila prije davanja detaljnog iskaza o silovanju i rezanju nožem od strane američkih vojnika. Pet žena koje su bile zadržane u pritvoru opisale su svojim odvjetnicima kako su bile pretučene. Ali nisu rekle da su bile silovane. Osjećaju veliku sramotu. Kažu: 'Ne možemo vam reći. Mi imamo obitelji. Ne možemo govoriti o tome što se dogodilo.' " (Los Angeles Times, 12. svibnja 2004.)  “Moja je kolegica uhićena i odvedena [u Abu Ghraib]. Kada sam je nakon puštanja upitala što se tamo događalo, počela je plakati. Vrlo je teško govoriti o silovanju. Ali mislim da joj se to dogodilo.”  Prof. Huda navodi da je žena koja je ostala u drugom stanju nakon što ju je američki vojnik silovao, nestala i možda je čak ubijena. “Kad sam otišla do njene kuće. . . susjedi su rekli da su se ona i njena obitelj odselili.”  (Londonski Guardian 10. svibnja 2004.)

Kako samo vojnicima odgovara to što su žene i djevojke koje siluju previše ranjive da bi izrekle istinu.

3. Fotografije mučenja žena nisu dospjele na naslovne stranice

S obzirom da su žene i djevojke koje su preživjele silovanje protjerivane, pa čak i ubijane, moramo zaštititi njihovu anonimnost. No čak i kada postoji inkriminirajuća fotografija kao dokaz, oni na vlasti ne žele priznati što se događa. Ni jednom izjavom ni isprikom nitko se nije osvrnuo na silovanje i druga mučenja žena i djevojaka.

Prilažemo Vam fotografije silovanja žena od strane vojnika, koje smo dobili, a koje su se već pojavile na nekim web stranicama. Identitet žena smo sakrili i nećemo slati fotografije na kojima se može otkriti identitet žena. Ne možemo potvrditi autentičnost ovih fotografija, ali se iz svih informacija koje kruže jasno može zaključiti da su se takva silovanja događala. Čuli smo da je na tisuće takvih fotografija kružilo među vojnicima poput sličica baseball igrača, te su čak bile korištene i kao screensaver-i na računalima. Navodi se izjava Pentagona da imaju saznanja o najmanje dva CD-a s nekoliko stotina fotografija “zlostavljanja” zatvorenika od strane američkih vojnika, uključujući i “premlaćivanje iračkog zatvorenika do nesvjesti, seksualni odnos sa zatvorenicom i  likovanje nad mrtvim tijelom.”  (Londonski Guardian 10. svibnja 2004.). 

Nije novost da silovanje i ostalo seksualno zlostavljanje služi kao pornografski materijal. Žene protiv silovanja  (Women Against Rape - WAR) žale se da u Velikoj Britaniji u “normalnim”  uvjetima fotografije i izjave žrtava u kojima žrtva opisuje silovanje kroz koje je prošla često kruže kao pornografski materijal u zatvorima među osuđenim silovateljima i policijom.

. 

4. Želimo znati

Želimo znati što se događa ženama i djevojkama u iračkim zatvorima i na ostalim mjestima, gdje su u rukama američkih i britanskih vojnika, počevši od već spomenutih žena. Želimo znati što se događa ženama  u Afganistanu u rukama okupatorskih snaga. Razumijemo da veliki broj brutalnosti i ubijanja možda dolazi zbog naredbi od strane CIA-e i privatnih vojnika po ugovoru–eufemizam za plaćenike. Želimo znati o tim plaćenicima odgovornim za bilo koji od navedenih zločina prema ženama i djeci, te koliko im je bilo plaćeno da obave i/ili nadziru ovakva gnjusna djela. 

Usprkos međunarodnom suprotnom mišljenju, u Velikoj Britaniji i Sjedninjenim Američkim Državama uobičajeno je smatrati da silovanja koja su počinili agenti Države nisu mučenja, te nisu osnova za politički azil. Kao rezultat toga, ženama se uporno odbija međunarodna zaštita na koju imaju pravo. Na primjer, potraživanje azila u Britaniji od strane majke petero djece koja je pobjegla iz Ugande nakon što su je silovali vojnici koji su je ispitivali uporno je odbijano od strane vlasti. Silovanje je bilo, rekli su, zapravo samo ”seksualno zadovoljavanje”  i “jednostavna požuda”, ne mučenje ni zlostavljanje. Tek nakon što se odlučila odreći anonimnosti kako bi se slučaj mogao javno obznaniti i nakon što smo pozvali istaknute žene da je podrže, konačno je dobila pravo na azil 2003. godine. U našim datotekama imamo mnogo takvih primjera.

Iako silovanje nije ograničeno na ratno stanje, svi priznaju da je ono u ratu neizbježno. Kako bi ratovali, muškarci, a sada i žene (jer nam se poručuje da je veća sličnost s muškarcima jedini put do jednakosti), obučavaju se za ubijanje. Jednom kad ubijanje postane prihvatljivo, silovanje prestaje biti problem morala. A tijekom masovnih ubijanja, silovanje se još manje ozbiljno shvaća. Kad se na iračke žrtve gleda toliko nevažno (broje se samo izgubljeni životi američkih i britanskih vojnika, ali ne i iračkih i afganstanskih vojnika, pa čak ni civila), zar se od nas ne očekuje da zaboravimo ili ignoriramo silovanja i ostala mučenja Iračana i Afganistanaca? 

l Zašto se sada silovanje žena i djece smatra iznenađujućim rezultatom rata? l Zašto se nisu postavljala pitanja o silovanjima tijekom rasprave o ulasku u rat? 

Ministar obrane Geoff Hoon, komentirajući fotografije mučenja od strane američkih i britanskih vojnika, rekao je: “Ne vidim da je to mučenje, to je zlostavljanje. Ne vidim dokaze sistematskog mučenja u smislu ispitivanja.”  (Londonski Guardian 7. svibnja).  Donald Rumsfeld javno je rekao da će se fotografije i video snimke koje prikazuju najgore tek pojaviti; postoje glasine da će se pojaviti prizori silovanja žena i djece. 

l Kako će se gledati na takva silovanja, ako se sve ono do sada ne smatra mučenjem? l Kako se namjeravate nositi s daljnjim informacijama o silovanjima koje će se pojaviti? l Hoćete li to opravdati poput Ann Clwyd, posebne izaslanice britanske vlade za ljudska prava, koja je isprva rekla da stvari nisu tako strašne kao pod režimom Saddama Husseina?  Sada kaže da nikada nije vidjela izvješće Međunarodnog odbora Crvenog križa. Hoće li dati ostavku?

5. Silovanje žena u vojsci i unutar obitelji vojnika

l Koje su posljedice za obitelji časnika, vojnika i plaćenika koji su obučavani za silovanja, ubojstva i mučenja i nekažnjeno prolaze zbog njih? l Koliko se često suočavaju sa silovanjima i ostalim nasiljem od ruku tih istih muškaraca? l Koliko često ih stiže pravda?

O utjecaju vojne obuke i rata na žene u vojsci i obitelji vojnika piše u opširnom pismu naša kolegica, bivši kapetan zrakoplovstva Dorothy Mackey. Časnica Mackey i sama je bila silovana u američkoj vojsci i kontaktirala je s mnogim ženama (i nekim muškarcima) koji su preživjeli takva nasilja, bilo u vojsci ili kao partnerice vojnika. Jasno iznosi da silovanje žena u vojsci uvjetuje hijerarhija. Silovanje žena od strane vojnika smatra se sastavnim dijelom vojničke plaće, trošak koji ne plaća država nego žene. Prilažemo izvatke iz izlaganja časnice Mackey.  Opširnija dokumentacija dostupna je na zahtjev. Časnica Mackey poslala nam je i sablažnjujući sustav “McDowell bodovanja” kojeg koristi američka vojska za procjenu vjerodostojnosti navoda o silovanju. Sami istražuju i nikome ne odgovaraju, a protiv žena koriste predrasude kako bi žrtvu diskvalificirali kao lažljivicu. 

Sada čujemo da 100 žena iz američke vojske tvrdi da su bile silovane od strane svojih kolega za vrijeme služenja u Iraku.   

l Hoće li se ovakve ili slične seksističke mjere koristiti za “istrebljenje” žena koje su uspjele iznijeti optužbe za silovanje u Iraku ili Afganistanu? l Što ćete Vi učiniti kako biste osigurali da se takvi slučajevi istraže od strane osoba potpuno neovisnih o vlastima optuženim za nasilje?

6. Zahtijevamo priznavanje odgovornosti žena u Kongresu i Parlamentu

Ne prihvaćamo da su oni na vlasti samo “zažmirili na jedno oko”. Množe se dokazi o tome da su zapovijedi za nasilje, uključujući i silovanje, došle s najviših razina. Niti prihvaćamo da britanska vlada ne snosi nikakve odgovornosti za postupke američkih vojnika, i obratno. Koalicija Voljnih mora značiti i zajedničku odgovornost. 

l Zašto se žene u vojsci koje su sudjelovale u nezamislivim postupcima prve imenuju i progone? l Zašto nitko na vlasti do sada nije dao ostavku?  l Hoćete li zatražiti njihovu ostavku i krivično gonjenje? 

Tražimo, molimo, zapravo zahtijevamo priznavanje odgovornosti žena u Kongresu i Parlamentu ženama općenito za silovanja žena i djece koja su izravna posljedica rata i okupacije koje su Vaše vlade izvršile ulaskom u Irak i Afganistan. Trebamo potpune informacije i moramo znati što predlažete učiniti, individualno i kolektivno. 

E-maili:  bwrap@dircon.co.uk  war@womenagainstrape.net

Ženski centar Crossroads (Crossroads Women’s Centre) 230a Kentish Town Rd, London NW5 2AB 
Tel 020 7482 2496

home